Balkanijada 2017

Prošlogodišnje putovanje Balkanom koje smo Werner iz Kölna, moj dugogodišnji prijatelj i partner na putovanjima i ja planirali izjalovilo se zbog nemogućnosti da uskladimo termine. Trebali smo se sastati u Zadru gdje bi Werner stigao iz Italije i onda se jadranskom obalom spustiti u Albaniju, pa u Makedoniju, Kosovo, te kroz Crnu Goru i BiH vratiti u Hrvatsku.

U međuvremenu se Werner, inženjer u Fordu koji je već duže vremena poslovno vezan za Ford Rumunjska, preselio u Craiovu na novu odgovornu poziciju u tamošnjoj tvornici.

Uslijedio je njegov poziv da ga posjetim i da u nekoliko dana zajedno odvozimo zanimljivu rutu kroz nekoliko balkanskih zemalja.

Werner u Craiovi vozi svoj stari, pouzdani Cagiva Elefant, jedan od pet koliko ih trenutno posjeduje. Ja još uvijek vozim svog Twistera, Kawasaki ER-5 koji je prije dvije godine započeo novu stoticu na brojaču kilometraže i koji me nikada u ovih 11 godina druženja nije ostavio na cjedilu.

Nedjelja, 10.09.2017.

Naravno, ne želim propustiti ranojutarnji teniski termin pa tome prilagođavam početak svog putovanja. Poslije odigranog susreta slijedi ugodno i uvijek zabavno druženje sa partnerima i opuštanje pred putovanje koje će započeti poslijepodne, vožnjom do Vinkovaca gdje ću prespavati.

Poslije ručka krećem na put. Motor sam već prije pripremio za putovanje, ostaje samo da sjednem, upalim navigaciju i krenem. Na ovom putovanju kao navigacijski uređaj upotrebljavam „oklopljeni“ pametni telefon NOA Hummer LE, poklon mog sponzora, koprivničke tvrtke Hangar 18.

Odabrao sam ga zato jer je vrlo robusan i što je najvažnije vodonepropusan i nadam se da će biti od velike pomoći na ovom putovanju. Na njega sam instalirao aplikaciju za navigaciju Sygic i karte svih balkanskih zemalja.

Na probnim vožnjama ta se kombinacija pokazala odličnom, smartfon se vrlo brzo povezuje sa satelitima a prikaz na 4,7 inčnom displeju je dobro vidljiv i po jakom suncu. I zvuk je dovoljno glasan pa se glasovna uputstva mogu pratiti u probijanju kroz gradski promet kad vozač baš i nema vremena stalno gledati u ekran.

NOA Hummer LE

Bez ikakvih izvanrednih događanja stižem u Vinkovce i smještam se kod šogorice. Večer nam prolazi uz razgovor i opuštanje.

Đakovo, katedrala

Ponedjeljak, 11.09.2017.

Krećem ujutro oko sedam jer me čeka cijelodnevna vožnja do šestotinjak kilometara udaljene Craiove. Ispraća me slaba kiša koja paducka sve do Vukovara u kojem stajem kod vodotornja i kod memorijalnog groblja.

Dalje me put vodi kroz Ilok gdje ću napustiti Hrvatsku i ući u Srbiju. Vozim prema Novom Sadu iz kojega ću se lokalnim cestama preko Titela spustiti do Pančeva i onda pored Deliblatske peščare doći u Belu Crkvu gdje ću ući u Rumunjsku.

Plan je da se uz Dunav rumunjskom obalom spustim sve do Đerdapa i onda preko Turnu Severina skrenem u stotinjak kilometara udaljenu Craiovu. Dogovor je da ne dođem prerano jer je Werner još u avionu, vraća se iz Kölna i neće stići prije sedam navečer.

U Novom Sadu mi se dešava mala nezgoda. Ne, nije ništa na nacionalnoj osnovi kao što ste vjerojatno prvo pomislili, dapače, u vožnji gradskom gužvom ljudi otvaraju prozore svojih automobila i započinju razgovor. Zanima ih kuda putujem, padne i koje pitanje o motoru…

Da se vratim na nezgodicu. Na putovanjima svoj fotoaparat uvijek nosim na vrpci oko vrata, da mi bude na dohvat ruke i da ubrzam zastanke zbog fotografiranja. Fotofaparat se nekako našao uklješten između moga, recimo povećeg trbuha i tank torbe i vezica to nije izdržala. Aparat je pljusnuo na asfalt i rastepao se. Baterije su ispale. U tom momentu stajali smo u zastoju i imao sam vremena da pokupim fotić. I čovjek s kojim sam u tom trenutku razgovarao izašao je da mi pomogne. Sve je ispalo u redu, nekoliko ogrebotina nije narušilo funkcionalnost aparata.

Već drugi put prolazim kroz Novi Sad a da se nisam zaustavio da barem na kratko pogledam što vojvođanska prijestolnica nudi turistu. A nudi mnogo tog lijepog, mnoge gradske znamenitosti, Petrovaradinsku tvrđavu, ulicu Jovana Cvijića o kojoj smo slušali u pjesmama uz koje smo stasali… Slijedeći put kad dođem zamoliti ću Nikolu, KAWA na našem forumu, da mi bude vodič. A odužiti ću mu se kojim pićem.

Ali sad žurim. Kod Pančeva krivo skrećem i autoput me vodi prema Beogradu. Na ulazu u grad okrećem se polukružno i vraćam. I ovako pozamašnoj kilometraži dodao sam još kojih dvadesetak… U Pančevu, na semaforu, auto pokraj mene zatrubi. Gospođa u njemu otvara prozor: „Jeste li vi iz Koprivnice? Vidjela sam registraciju kad ste prošli kraj mene.

– „Ne baš iz Koprivnice, iz Rasinje, desetak kilometara udaljene od grada.“
– „Ja sam iz Velikog Botinovca!
– „Pa dobar dan, susjeda! Sad živite u Pančevu?
– „Ne, u Beogradu. Idem tu u posetu kćeri. A kuda vi putujete?
– “U Rumunjsku, pa u Bugarsku, pa Maked…

Tu razgovor prekida zeleno na semaforu. Potrubimo si, još čujem „Srećan put!“ prije nego što krećemo.

Ceste su solidne, vrijeme je dobro, jedino što u ravnici puše neugodno jak vjetar, na trenutke udari su tako jaki da jedrim po cesti cijelom njenom širinom.

Stižem u Belu Crkvu. Na ulazu u mjesto je krasno, turistički sređeno jezero, na kupalištu ljudi uživaju u rujanskom sunčanom danu. GPS me vodi u neku sumnjivo malu uličicu koja navodno vodi prema graničnom prelazu. Stajem da to malo pomnije promotrim. Sve to promatra gospodin srednjih godina koji sjedi pred nekom trgovinom pored nekoliko sanduka prepunih voća. Ustaje i prilazi mi.
„Dobar dan, jel treba pomoć?“

Objašnjavam mu da samo kontroliram smjer na GPS-u. Da, na dobrom sam putu, granica je tu, desetak kilometara udaljena. Započinjemo razgovor klasičnim pitanjima: Od kuda ste? Kuda putujete? Odgovaram i saznajem da je gospodin agronom koji je radio u poljoprivrednom kombinatu, najvećem proizvođaču jabuka u Srbiji. A onda je uslijedila privatizacija i priča dobro znana svima nama koji smo živjeli u ona turbulentna vremena kad je „društveno vlasništvo“ za kikiriki prelazilo u ruke odabranih i povlaštenih.

Dobivam i par savjeta čega da se čuvam u Rumunjskoj, gdje u okolici vrebaju plavci sa radarima. Pozdravljamo se i krećem prema granici.

Brzo je prelazim i krasnom planinskom cestom spuštam se prema Dunavu. Sad ću pratiti njegov tok slijedećih stotinjak kilometara. Nasuprot, na srpskoj obali je Golubačka tvrđava i ovdje Dunav ulazi u usku klisuru, a vjetar koji me pratio gotovo cijeli dan u ovom uskom prolazu još pojačava. Dunav je  uzburkan i mutan.

Kreće užitak voznje kanjonom Dunava. Cesta je dobra, ima nekih malo neravnijih dionica ali ima i potpuno novih, nedavno asfaltiranih. Uživam u vožnji i vrijeme mi brzo prolazi. Pred Orsovom stajem na mjestu gdje je podignut kip dačanskom kralju Decebalu. Kip koji je uklesan u živu stijenu nije iz antičkih vremena nego ga je sredinom devedesetih dao isklesati rumunjski tajkun Dragan. Dovršen je poslije deset godina a radilo ga je desetak klesara pod vodstvom talijanskog skulptora Marija Galeottija.

Prolazim pored HE Đerdap, Željeznih vrata, i sad skrećem u unutrašnjost Rumunjske. Još me stotinjak kilometara dijeli od mog cilja, Craiove. Dosadna, prometna ravničarska cesta nije ponudila ništa osim izazova probijanja kroz promet koji je pred gradom postao dosta gust.

Pred Wernerovu zgradu stižem nekih sat vremena prerano. Razmišljam kako da utrošim to vrijeme kad telefon zazvoni. Werner pita gdje sam. Tu, pred tvojom kućom. Super, stižem za par minuta. Kako, pa još bi trebao biti u zraku. I onda mi sine: Rumunjska je u drugoj vremenskoj zoni, sad je pola osam!

Werner stiže, pozdravljamo se, peremo i presvlačimo za odlazak u grad. Njegov apartman je u samom središtu grada pa šećemo do lijepih gradskih trgova i biramo restoran u kojem ćemo večerati. Toplo je, u deset navečer termometar pokazuje 25 stupnjeva, ali onaj vjetar koji me pratio cijeli dan ne posustaje. Grad je prepun ljudi, mladi se zabavljaju, kafići su prepuni. Grad živi duboko u noć.

Utorak, 12.9.2017.

Krećemo poslije kave i doručka. Werner vodi a ja ga pratim po cesti koja nas vodi na jug, prema Dunavu i graničnom prelazu Bechet- Oriahovo. Opet slijedi dosadna vožnja prometnom magistralnom cestom, nekih 75 kilometara do Dunava koji ćemo preći trajektom.

Trajekt dolazi i gledamo kompliciran istovar šlepera koje šoferi pri ukrcaju okreću na samom trajektu, koji ima samo jednu utovarno-istovarnu rampu, i slažu ih kao puzzle, pa pri istovaru slijedi uhodana procedura određivanja redoslijeda.

Kad su svi šleperi sišli kreće naš ukrcaj. Mi krećemo prvi i stajemo odmah do rampe, pa ćemo prvi i izaći u Bugraskoj. Sad gledamo šofere kamiona, majstore svog zanata, kako precizno slažu svoje grdosije na prostor koji im određuje matrozo.

Vožnja trajektom nije duga i Dunav, koji je ovdje širok nešto manje od kilometra prelazimo za petnaestak minuta. Granična procedura ne traje dugo i ulazimo u Bugarsku. Meni je ovo prvi put da posjećujem tu zemlju.

Vozimo magistralnom cestom koja vodi prema dvijestotinjak kilometara udaljenoj Sofiji, pa je normalno da je na njoj gust kamionski promet u oba smjera. Motorima se probijamo kroz gužvu uglavnom vozeći po srednjoj crti, po potrebi se ubacujući u našu kolonu kad kamionđija iz suprotnog smjera nema razumjevanja za našu tehniku vožnje. Tek dolaskom na prve obronke planine Balkan kamione ostavljamo iza sebe a one koje sustižemo brzo obilazimo na lijepoj zavojitoj cesti koja se uspinje i potom spušta prema dolini u kojoj leži bugarski glavni grad.

Sofiju obilazimo, zaustavljajući se tek na benzinskoj na zaobilaznici gdje jedemo i punimo tankove. Opet se penjemo i spuštamo obroncima Vitoše, planine koja je za Sofiju ono što je Sljeme za Zagreb. Do makedonske granice ima 130 kilometara a do Kumanova koje je naš cilj nešto više od dvijesto.

Vožnja od granice prema Krivoj Palanci i dalje prema Kumanovu mi je jedna od najljepših dionica dosadašnjeg putovanja. Prekrasna planinska visoravan, brežuljci i doline obasjani popodnevnim suncem stvaraju predivnu igru pastelnih boja i dubokih sjena. Definitivno vrijedno ponovnog viđenja.

Smještamo se u mali obiteljski hotel, i spremamo se za šetnju Kumanovom i potragom za restoranom sa finom makedonskom klopom. Pronalazimo jedan prepuni restoran i čekajući večeru posmatramo mlade, vrlo raspoložene ljude koji se zabavljaju uz jelo i piće. Imaju lijep običaj, kad netko novi dolazi za stol izljubi se sa cijelim društvom za stolom.

Večera je odlična, pivo također, odlično je sjela poslije cijelodnevne vožnje. Ali kalorije treba potrošiti pa krećemo u šetnju prema centru Kumanova.

Ja nisam ljubitelj pješačenja. Što zbog godina, što zbog potrošenih koljena, što zbog prekomjernih kila. Moj pak suputnik, deset godina mlađi i zdraviji, tridesetak i nešto kila lakši, praši ko planinska koza pa sopćem za njim. Centar je pun ljudi, restorani i kafići su puni, očito Makedonci vole večernje izlaske i provode.

Šest kilometara i bezbroj mojih poluglasnih psovki kasnije evo nas u hotelu. Werner odlazi na spavanje a ja razgovaram s vlasnikom, bivšim kamionđijom koji je prodao svoje kamione zbog lakšeg moždanog udara koji je pretrpio prije šest mjeseci i sad se u mirovini oporavlja.

Dobro poznaje Hrvatsku jer je vozio po njoj, sličnih smo godina pa pretresamo svoja viđenja života kakav je bio nekad i kakav je sada. Ja Makedoniju u kojoj sam sada prvi put poznajem mnogo manje, pa me raduje prilika da kroz njegove riječi upoznam ovu lijepu zemlju. Svoj težak posao obavljao je vozeći riskantne ture na Istok, vozio je u onim konvojima koji su znali naletjeti na mine u nemirnom Iraku, doslovno je nosio glavu u torbi.

Srijeda, 13.9.2017.

Poslije odličnog doručka krećemo put Skopja i Tetova. Ne ulazimo u glavni grad Makedonije u koji će se Werner vratiti sam kad se rastanemo već produžujemo prema Tetovu. Prelazimo planinu koja razdvaja doline u koje su smještena ta dva velika grada i u posljednjem selu prije Tetova zapažam da me Werner ne slijedi.

Vraćam se i nalazim ga pored male auto radione, opustio mu se lanac i preskočio pa ga treba našpanati. Majstori susretljivo ostavljaju svoj posao i podešavaju lanac. Za posao ne žele uzeti novac ma koliko god ih mi nagovarali. Albanci su ali sa mnom razgovaraju na hrvatskom. Stisak ruke i pozdrav (Werner im je kriomice ostavio deset eura).

A u Tetovu gužva. Gužvetina. Valjda je cijeli grad na ulicama. A moramo proći kroz sam centar jer tuda nas vodi put na Popovu šapku, skijalište na planini iznad grada. Lijepa planinska cesta, gotovo alpskog profila vodi nas do skijališta koje je sada uglavnom prazno.

Sjedamo popiti kavu a Werner me obavještava da mu se opet otpustio španer na jednoj strani, da li je bio loše zašarafljen ili uopće nije bio, to nečemo saznati. I naravno, u alatu nema vilastog ključa koji je potreban. Idem od gosta do gosta u restoranu i pitam ih da li imaju odgovarajuću alatku i pronalazimo je kod vozača Toyotinog terenca. Wener zavrće maticu i spremni smo za spust u Tetovo.

Današnji cilj nam je Ohrid. Ja sam „trasirao“ rutu koja nas vodi preko Gostivara, Debra i  Struge do Ohrida u kojem ćemo prenoćiti.

Ono što sam previdio je da do Gostivara dolinom vodi autocesta ravna kao strijela. Umjesto toga navigacija me navela na cestu na samim obroncima planine koja vodi kroz sela koja se vežu jedno na drugo i taman kad se ponadamo da smo izašli iz sela, evo drugog. Pa petog, pa petnaestog… i tako trideset kilometara. A u selima uske cestice, gust promet i gomile ljudi koji bezbrižno hodaju cestom, na cesti obavljaju svoje poslove, druže se… prava istočnjačka gungula.

Nešto najviše nalik onom kaotičnom prometu po gradovima Istoka koji sam toliko puta gledao na YouTube-u, gdje su pravo jačeg i sirena osnovna oružja za preživljavanje. I ovo su albanska sela, pa iako se mladi modom ne razlikuju od nas, stari se drže tradicije, a rrugë (ulica, cesta) je mjesto društvenog života a ne samo prometnica.

Prosječna brzina nam je bila možda petnaest, dvadeset na sat. Koliko god je to tada bilo traumatično i iritantno (na zatiljku sam većim dijelom te dionice mogao osjetiti Wernerov bijesan pogled i pitanje: „Where the fuck do you lead me?!?“), danas na tu dionicu gledam kao na nešto što je ipak trebalo doživjeti, priliku da se osjeti jedna druga kultura i jedan nama strani način života.

Nagrada za pretrpljeno uslijedila je kad smo nakon Gostivara ušli u Nacionalni park Mavrovo. Motoristička dionica u punom smislu te riječi: zavoj na zavoju uzbrdo i nizbrdo, gotovo nikakav promet, vožnja uz Mavrovsko i Debarsko jezero. Uživancija samo takva!

Werner opet staje? What’s up? Nije lanac, izgubio je štift koji drži vizir na njegovoj Šojki. Obojica krećemo pješice natrag u potragu za malim komadom crne plastike koji je mogao ispasti ko zna gdje. I ugledamo ga poslije pedesetak metara na drugoj strani ceste! Koja slučajnost. Već smo bili spremni na improvizaciju sa duct tapeom.

Dolazimo u Ohrid i smještamo se u hotelu na samoj obali.

Krećemo u obilazak grada, kupujemo suvenire i odlazimo na večeru u restoran na obali. Odlično jelo, odlična cijena, brza i profesionalna podvorba. Restoran „Čun“, na samoj obali na ulazu u stari dio grada, topla preporuka!

I opet šetnja do hotela, i opet Werner odlazi u sobu, meni je rano pa sjedam u kafić. Srijeda je, igraju se utakmice Eurolige, pa je restoran pun, uglavnom kladioničara koji s mobitelima u rukama užarenih očiju prate zbivnja na tri ekrana koji prikazuju tri različite utakmice i pregledavaju svoje tikete. Povici sreće kod rijetkih i uzdasi kod večine… Nikad se u životu nisam kladio, i sad sam po prvi put svjedočio emocijama zaljubljenika u taj vid rasipanja novca.

Četvrtak, 14.9.2017.

Obilat doručak i kava, i spremni smo za polazak. Jučer sam se raspitivao za mogućnost da se Ohridsko jezero obiđe i da s južne strane uđemo u Albaniju, ali rečeno mi je da je granični prijelaz koji tamo postoji samo za malogranični promet i potrebna je dozvola policije.

Stoga opet krećemo prema Strugi a od nje prema graničnom prijelazu Kjafasan. I opet brzi prelazak granice, a odmah iza prijelaza na brdu kraj ceste svima dobro znana obilježja one nekadašnje, Hodžine Albanije, betonski bunkeri.

Kažu da ih je Enver Hodža „posadio“ gotovo 750.000, od toga 200.000 podzemnih, po cijeloj zemlji, a pogotovo u pograničnom pojasu. Danas više nemaju vojnu funkciju, nego neke nove, turističku i nazovimo to „pronatalitetnom“, naime, postali su omiljeno sklonište ljubavnika željnih samoće.

Ne znam da li je istina ili ne ali anegdota kaže da je Enver Hodža tražio od projektanta da bunkeri budu otporni na tenkovsku granatu. Kad je prototip bio gotov, naredio je da inženjera zatvore u bunker i ispale granatu. Čovjek je preživio, bunker je položio ispit i voljeni vođa je dozvolio da krene masovna proizvodnja.

Uz cestu druga specifičnost Albanije, mlazovi vode  iz crijeva koji teku preko ceste a koji su zorna reklama za Lavash, praonice vozila. Sa čuđenjem gledam kako se voda rasipa, očito da Albanci još nisu naučili cijeniti i čuvati svoje prirodne resurse. A jednog dana će shvatiti da je pitka voda ogromno bogatstvo…

Lijepa, zanimljiva brdska cesta vodi do Elbasana. A ispred Elbasana i u samom gradu opet prometna gungula kroz koju se polagano i pažljivo provlačimo, jer u ovoj džungli mi smo pri dnu prehrambenog lanca.

Do Drača (Durres), najveće albanske luke i morskog turističkog središta, idemo južnom rutom kojom izbjegavamo prolazak kroz Tiranu i njen poslovično kaotičan promet i uskoro tražimo smještaj u hotelu koji je Werner rezervirao. Na samoj je obali ali dosta udaljen od centra, pa će me kasno popodne opet čekati dobra porcija pješačenja.

Čim smo se smjestili odlazimo na kupanje. More je mutno, prljavo sivo-smeđe boje, dno je mulj i pjesak, plitko je, i da nema onog specifičnog mirisa mora i velikih brodova usidrenih pred lukom u čijoj se blizini nalazimo, mogao bih pomisliti da sam na Balatonu. Ali toplo je i plivanje i gacanje po pjesku nas ipak osvježava i odmara. Sunčani je dan i uskoro smo zadrijemali na ležaljkama, jedini gosti na hotelskoj plaži. Ovdje je sezona več skoro gotova, na kilometarski dugoj plaži jedva da ima nekog.

Uz tu plažu, na pedesetak metara od mora sagrađeni su ili se upravo grade redovi hotela. Nekada su i tu stajali Hodžini bunkeri a sad ih zamjenjuju neka nova, također betonska zdanja. Kad se svi ti hoteli u  punoj sezoni ispune gostima, to mora da je strašno. Masovni turizam u svom najgorem obliku!

Popodne odlazimo u grad. Poslije duge šetnje stižemo do glavnih atrakcija, ultra modernog gradskog trga i ostataka velikog rimskog amfiteatra i tek nešto mlađe bizantske tržnice. I ovdje ljudi vole izlaske, obitelji s malom djecom šeću, mladi dokoličare u kafićima, restorani se pune gostima.

Večeramo na terasi restorana jednog od hotela blizu našeg. Odlično jelo prija poslije duge šetnje, zaljevamo ga dobrim albanskim pivom, i uživamo u razgovoru u ugodno toploj večeri.

Petak, 15.09.2017.

Danas je poslijednji dan naše zajedničke vožnje. Werner će se preko Kosova vratiti u Skopje u kojem ima dogovoren susret s poznanikom a ja se vraćam kući. Vožnju ću prekinuti negdje oko Makarske gdje ću prespavati.

Krećemo na put, voziti ćemo zajedno još nekih tridesetak kilometara, do mjesta Lac gdje Werner skreće prema Kukesu i Prizrenu na Kosovu a ja produžujem prema Skadru.

Vozim prvi i baš ne pratim pažljivo upute na mojoj navigaciji.  Moj NOA Hummer LE me besprijekorno  vodio do zadanih ciljeva. Ako sam negdje i fulao, a takvih situacija je bilo, bilo je to isključivo radi moje nepažnje.

I takva se situacija sada ponovila. U jednom trenutku čujem Wernerovu sirenu i u retrovizoru vidim kako skreće s ceste kojom izlazimo iz grada i spušta se prema podvožnjaku ispod mene. Stajem gore i mašemo si. Shvaćam da mi Werner pokazuje da sam pogrešio i da se moram spustiti dole. Vratiti se ne mogu jer sam na autocesti i moram produžiti do prvog mogućeg izlaza.

Vozim se nekih pet kilometara i tek tada se uspijevam okrenuti. Sada pažljivo pratim upute i držim ih se ko pijan plota.

Skreni desno za dvadeset metara!

Kud da skrenem, bog te mazo, pa tu je neka pješačka stazica!

Stojim pred pješačkim pothodnikom koji prolazi ispod auto ceste. Trebam se spustiti dole, a u pothodniku je mrak i voda. Kaj sad? Ako se spustim dole, a pothodnik je neprohodan, nema šanse da se okrenem, a nema ni šanse da motor odguram natrag. Gledam čovjeka koji izlazi iz pothodnika, hodajući po rubu gdje je betonirana barem pola metra visoka pješačka staza. Čovjek hoda pognut da glavom ne bi zakačio svod.

Silazim s motora i pješke se spuštam dole. Osim te pješačke staze, pothodnik dugačak nekih tridesetak metara je potpuno potopljen. Koliko je voda duboka ne mogu ni pretpostaviti. Donosim odluku: idem prvo pješke ispitati dubinu, a onda ću odlučiti što dalje.

Isprva je voda do gležnja, pažljivo pipam nogom ispred sebe prije nego što zakoračim, da nema možda kakve rupčage, još bi mi samo trebalo da se utopim tu u Albaniji.

Dubina polako raste ali je ispod koljena. Betonsko dno je muljevito ali relativno ravno, tek pri kraju, gdje je voda ponovo plića ima manjih rupa ali procjenjujem da ću to moći savladati.

Kažu da su u strahu velike oči. Moje su valjda bile ko nojeva jaja! Palim Twistera i krećemo na kupanje u ustajalu baru ispod autoceste. Polako ali sigurno prolazim pothodnikom, preskačem rupe i dolazim do izlaza. A tamo stoje dvojica koji su se spremali ući i gledaju me pogledom koji kazuje: A vid’ budale!

Vozim natrag ali Wernera više nema. Ako me je i čekao, sigurno mu je dojadilo i produžio je (Tako je i bilo. Čekao me je neko vrijeme, ali kako se nisam pojavljivao odlučio je da nastavi. I onako bi se rastali za dvadesetak kilometara. Jedino što smo se rastali bez pozdrava.).

Stajem na prvoj benzinskoj jer iz čizama moram istresti vodu i promjeniti čarape.

Prema Skadru je gužva, prelazim dobro poznati drveni most i krećem prema graničnom prelazu Sukobin.

Tamo sam prije nekoliko godina čekao u koloni s automobilima ne znajući da motoristi prolaze preko pješačkog prijelaza koji je ustvari hodnik.

Ovaj put sam se uputio pravo u hodnik i stao iz dva turska motorista na BMW-ovim krstaricama.

– „Mario!“ javlja se crnogorski policajac iz kućice.
– „Taj sam!
– „Pa dobro, šta vi motoristi, samo kradete bogu dane, vrtite se u krug i samo trošite gorivo?!

Ja se smijem. Lijep doček. „Pa svatko mora u nečemu uživati. Ja, evo, uživam u vožnji.

– „Pa kakav ti je to užitak? Mjesto da sa ženom odeš namore ti se tu vozikaš.

Vidim ja da je njemu do zajebancije pa prihvaćam igru.

– „A jebi ga, a kakav je tebi užitak tu sjediti po cijele dane u ovoj kućici i gutati dim iz auspuha?

Uozbiljio se, vidi se da ga je pogodilo to što sam rekao.

– „To je posao…mora se…
– „E, vidiš, a meni je ovo prvi godišnji u dvije godine. I ako onda ne mogu odvojiti sedam dana samo za sebe…
– „Dobro…ali ipak, kakav je to užitak samo se vozikati…
– „A kako da ti to objasnim… to je ko da ti nikad nisi bio sa ženom a ja ti objašnjavam što je seks. Šta god ja tebi rekao ti ćeš misliti da je to samo unutra-van, unutra-van…a valjda znaš da nije!

Sad smo došli na muški teritorij pa se on namigujući smije, kao, shvatio je. Pruža mi osobnu.

– „Doviđenja“ smijem se ja.

Iako se turistička sezona bliži kraju, na crnogorskoj obali ima još dosta turista, pa kroz gust promet vozim Jadranskom magistralom. Gledam prekrasne uvale, evo ga dolje kamp u Buljaricama gdje sam prespavao prošli put, Sveti Stefan, Budva.

Vozim prema Bokokotorskom zaljevu i pažljivo pratim znakove jer namjera mi je ispraviti ono što sam propustio prije nekoliko godine i popeti se na serpentinama na Lovčen, i snimiti one prekrasne vizure zaljeva i grada Kotora.

Stajem na benzinskoj i prilazi mi mladić. Gleda registraciju.

– „Hrvatska?
– „Da, Koprivnica.
– „A slabo igra ovaj naš Dinamo…

Mislim si: e baš si mene našao za komentirati nogomet.

– „Čekaj, ti navijaš za Dinamo?
– „Da. Otkako su maknuli Maminja ništa to ne valja…
– „Je li, a kako se živi ovdje?
– „Ma ništa ne valja… svi se Hrvati pocrnogorčili ,a ja… tu sam im Hrvat, a kad dođem gore, tamo sam im Crnogorac…

Klasična storija o crnoj ovci. Upućuje me kako ću kraćim putem na cestu koja vodi na Lovčen.

Kreće još jedna od uživancija kojom obiluje ovo putovanje. Polako se uspinjem serpentinama i iza svake se otvara sve lijepši pogled na zaljev. Prekrasan sunčani dan bogat svijetlom i bojama. Vidio sam mnogo lijepih, poznatih, razvikanih vizura, ali ova Lovčenska je jedna od onih koja se ne zaboravlja.

Na najvećoj serpentini stajem i od mladića koji drži štand kupujem suvenire. „Ti imaš najljepše radno mjesto na svijetu!“ Gleda me i valjda misli: “Daj, stari, da se ti moraš svaki dan penjati ovdje...“.

Pri spustu zastoj jer su se na uskoj cesti srela dva turistička autobusa. Jest da je potrajalo ali ovi umjetnici, vozači autobusa uspijeli su proći na milimetar na mjestu gdje sam ja smatrao da je to nemoguće. Kad se to otpetljalo, preskačem u jednom potezu cijelu kolonu i sam se spuštam dole, u Kotor. Vozim oko cijelog zaljeva, promet nije pregust i uživam u lijepim prizorima.

Ulazim u Hrvatsku i hitam prema Dubrovniku. I tu imam zadatak, dug od prošlog puta, kad sam propustio popeti se na Srđ.

Skrećem na usku, strmu cesticu koja vodi prema tvrđavi iznad grada. Mislim, ma ne, siguran sam da nikad nisam vozio strmije i uže serpentine. Potrebno je puno pažnje i igre kuplungom da se ova cestica savlada, ali nagrada je prekrasan pogled sa zidina Imperiala na Grod s jedne a Konavosko polje s druge strane. Vredilo je i truda i straha popeti se ovdje.

Sunce je nisko na zapadu, bliješti mi u oči, umoran sam i gladan jer nisam od doručka ništa jeo osim svojih putnih kolačića. Promet na magistrali je gust i sve više razmišljam da li je pametno forsirati do Makarske gdje sigurno neću stići prije mraka. Odlučujem da ću potražiti smještaj tu negdje, odmah iza Dubrovnika i stajem u Zatonu.

Uzimam sobu u pansionu, presvlačim se i spuštam na obalu. Bogati sendvić i hladno pivo iz trgovine biti će mi večera. Gledam kako lokalci ostima traže hobotnice u plitkoj lučici, uživam u smiraju dana i hladnom Budweiseru.

Subota, 16.09.2017.

Moj plan je bio da danas vozim do Zadra a sutra do Grobnika i onda kući, međutim prognoza kaže da danas popodne počinje kiša i da će sutra cijeli dan padati po cijeloj zemlji.

Postoji još jedan problem. Prije puta sam zamjenio samo stražnju gumu jer sam procijenio da će Michelin Pilot Power na prednjem kotaču izdržati. No, poslijednjih dana na jakim kočenjima počeo mi je slati jasne signale da popušta i da je pri kraju. Na mokroj cesti koja me izgleda čeka to bi moglo biti još opasnije.

Danas ću proći kroz Split pa bih mogao stati u MotoBoxu, kod Matka (forumaš Bimba) i riješiti problem. Šaljem mu poruku, pitam da li ima Metzeler Lasertek na lageru i da li je mogu danas montirati.

Matka nisam do sad upoznao. Kupujem gume kod njega, nekoliko puta mi je telefonski savjetovao što odabrati za moj motor i moj stil vožnje, ali kod njega nemam neki specijalni status. Obična mušterija.

Matko odgovara: „Prepuni smo ali tebe ću uzeti pa makar ti ja sam morao montirati gumu. Jedini uvijet je da dođeš prije pola jedan, imam privatne obaveze i ne mogu ostati kasnije!

Krećem na put. Prekrasno jutro, nema nikakvih naznaka da dolazi promjena vremena. Uživam u svakom kilometru prekrasne Jadranske magistrale, u vidicima koji mi se otvaraju iza svakog zavoja. Nema mnogo prometa pa vozim živahnim tempom i brzo nižem kilometre. Stajem jedino na odmorištu kod prekrasne uvale Vrulje, mjestu gdje uvijek stanem kad putujem ovim dijelom magistrale. Čak i kroz Omiš gdje su uvijek poslovične gužve prolazim brzo i evo me u Splitu, kod Matka, dobrano prije dogovorenog termina. Matka nema ali njegovi djelatnici znaju da dolazim i preuzimaju motor.

Dolazi i Matko, upoznajemo se i saznajem da Matko danas ima pir, udaje mu se sestra. Uz sav šušur oko tog sretnog događaja on pronalazi vremena da dođe da se upoznamo!

Vodi me i s ponosom pokazuje radionu, trgovinu, skladište prepuno moto guma i moto dijelova, priča mi o planovima o proširenju, pokazuje mi motor u dijelovima koji namjerava sklopiti sebi za gušt. Ugodan i sposoban mladi čovjek kojem želim svu sreću u njegovom poslovnom poduhvatu!

Guma je montirana, pozdravljam se s Matkom i njegovim radnicima i krećem dalje.

S obzirom na prognozu donosim odluku da ne idem do Rijeke nego da danas potegnem kući.

Odlučujem da idem preko Sinja, pored Peručkog jezera prema Kninu i dalje na Gračac, Korenicu i preko Plitvica za Karlovac.

Uživam u vožnji jer dionicu od Splita do Gračaca prvi put vozim motorom. Naročito je dionica uz Peručko jezero zabavna. Nova guma koju sam oprezno razrađivao prvih nekoliko desetaka kilometara sad lijepo radi, pri kočenju se vratio onaj dobar osjećaj da guma drži i da neće pustiti, u zavoju se lijepo ponaša, jednom riječju, omogućava mi maksimalan užitak na ovoj lijepoj dionici.

U Gračacu na rotoru zatvoren izlaz prema Korenici. Zatvoreno za sav promet. Moram na auto cestu. Nebo ja sad već prekriveno oblacima i osjeća se da će pasti kiša. Donosim odluku da se popnem na auto put i njime otprašim doma.

Uskoro kreću prve kapi. Ne da mi se navlačiti kišnjak koji nosim pa se pouzdajem u nepromočivost opreme. Rukavice će mi promočiti, čizme također jer su oboje više puta testirano vodopropusni, ali valjda neće biti baš tako strašno.

Kiša nije jaka, držim brzinu od 120 kmh ali postaje sve hladnije. Mislio sam da će temperatura biti negdje oko dvadeset ali pala je na svega dvanaest stupnjeva. No, svejedno ne oblačim kišnjak. I tako do Karlovca kad sam popustio i odlučio navući kišnjak da se njime malo utoplim.

Iz rukava jakne mi curi voda. Torzo je suh, ali kiša je našla put u rukave. U čižmama mi šljapka voda, drhturim… već razmišljam da prekinem put i potražim nekakav smještaj ali sad sam samo 150 km od kuće, pa neću valjda sad pri kraju odustati…

U tank torbi je moja bočica viskija pa, iako nikad ne pijem kad vozim motor, odlučujem da potegnem gutljaj dva da me alkohol malo zagrije. Ostalo mi je i nekoliko putnih kolačića, malih energetskih bombi koje mi je još u Vinkovcima pripremila šogorica pa i njih žvačem.

To mi daje dovoljno energije da dva sata kasnije parkiram motor u svoju garažu. Vrući tuš i bogat obrok vratili su me među žive.

Epilog

Ovo putovanje trajalo je sedam dana i prešao sam 2.866 kilometara. Na putu sam odmorio dušu i napunio baterije za dane koji slijede. Ovaj put sam, zahvaljujući bogatoj balkanskoj kuhinji a usprkos naporima vožnje i dugačkim svakovečernjim šetnjama izgubio samo tri kile, što je daleko manje nego na proteklim putovanjima.

Kao i svaki put do sada, Twister je putovanje odradio bez ikakvih problema osim onih koje sam mu ja priredio. I Wernerov afrički Elefant je pokazao kakvog je robusnog kova. Wernerovo putovanje kući je dobilo avanturistički karakter jer se malo pogubio na Kosovu. Negdje je izgubio tablet koji mu je služio za navigaciju no stigao je na dogovoreni sastanak u Skopju.

Na povratku kući, negdje kod Leskovca je pokupio čavao pa je satima čekao da ga vučna služba pokupi, potom su dugo kružili gradom i tražili vulkanizera koji bi bio spreman u nedjelju popodne otvoriti radionu, ali za sve te nedaće bio je nagrađen. Stigla mi je njegova poruka: „ In Nis I had the plescavica of my life!“. Prespavao je u Nišu i u ponedjeljak stigao u  Craiovu.

Zahvale

  • Mojoj šogorici Ivanki koja mi je napravila putni kolač, smjesu sušenih smokvi, karameliziranog šečera i oraha, pravu energetsku bombu daleko ukusniju od svih Twiksova, Snickersa i KitKatova.
  • Matku i MotoBoxu iz Splita na usluzi montaže gume.
  • Hangar18 iz Koprivnice, jedinom hrvatskom brandu mobilnih telefona, koji je moje putovanje sponzorirao mobitelom NOA Hummer LE.
  • Werneru, mom dugogodišnjem prijatelju i partneru na mnogim putovanjima za prijateljstvo koje mi iskazuje već gotovo dvadeset godina.

I naposljetku, vama čitateljima koji ste imali dovoljno strpljenja da ovo opširno štivo pročitate do kraja.

Komentari

komentar/a